Naš svijet je vrtoglavica. Svijet preplavljen tehnološkim posredovanjima, isprepliće naš svakodnevni život apstrakcijom, virtualnošću i kompleksnošću. XF konstruira feminizam adaptiran ovim stvarnostima: feminizam neviđenih lukavosti, razmjera i vizije; budućnost u kojoj ostvarenje rodne pravednosti i feminističke emancipacije doprinosi univerzalističkoj politici sastavljenoj od potreba svakog ljudskog bića, prevazilazeći rasu, sposobnost, ekonomski status i geografsku poziciju. Dosta je repetiranja na pokretnoj traci kapitala, lišenog budućnosti, dosta je pokoravanja napornom radu, produktivnom i reproduktivnom podjednako, dosta je reifikacija datosti maskiranih u kritiku. Naša budućnost zahtijeva odkamenjenje. XF nije ponuda revolucije, nego ulaganje u dugu igru historije, zahtijeva maštu, spretnost i ustrajnost.

XF otuđenje koristi kao zamah za ispostavljanje novih svijetova. Svi smo otuđeni – ali je li nekad bilo drugačije? Kroz naše alijenirano stanje, a ne njemu usprkos, možemo se osloboditi blata neposrednosti. Sloboda nije datost – i sigurno nije data nečim ‘prirodnim’. Konstrukcija slobode uključuje ne manje, nego više otuđenja; otuđenje je rad konstruiranja slobode. Ništa ne bi smjelo biti prihvaćeno kao fiksirano, permanentno ili ‘dato’ – ni materijalni uslovi, ni društvene forme. XF mutira, plovi i istražuje svaki horizont. Ko god je smatran ‘neprirodnim’ od lica vladajućih bioloških normi, ko god je iskusio nepravednost počinjenu u ime prirodnog poretka, shvaća da od glorifikacije ‘prirode’ nema nikakve koristi – queerovima i transovima među nama, drugačije sposobnim, kao ni onima koji su pretrpjeli diskriminaciju zbog trudnoće ili dužnosti vezanih za odgoj djece. XF je vehementno anti-naturalistički. Esencijalistički naturalizam zaudara po teologiji – što ga prije istjeramo, to bolje.

Zašto je tako malo eksplicitnih, organiziranih pokušaja da se tehnologije prenamijeni za progresivne rodne političke ciljeve? XF postojeće tehnologije želi strateški razmjestiti za preustrojstvo svijeta. Uz ove alate idu i ozbiljni rizici; skloni su disbalansu, zloupotrebi i eksploataciji slabih. Prije nego da se pretvara da ne riskira ništa, XF zagovara neophodno sastavljanje tehno-političkog sučelja responzivnog na ove rizike. Tehnologija nije inherentno progresivna. Njena korištenja spojena su s kulturom u pozitivan feedback loop koji linearno sekvenciranje, predviđanje i apsolutnu pažljivost čini nemogućim. Tehnonaučne inovacije moraju biti povezane s kolektivnim teoretskim i političkim razmišljanjem u kojem žene, queerovi i rodni nekonformisti igraju jedinstvenu ulogu.

Pravi emancipatorni potencijal tehnologije ostaje neostvaren. Hranjena je tržištem i njen rapidni razvoj pokreće nadimanje, a elegantna inovativnost predana je kupcu, čiji nepokretni svijet dekorira. Iznad bučnog nereda komodificiranog otpada, krajnji cilj leži u inžinjeringu tehnologija koje će se boriti protiv nejednakog pristupa reproduktivnim i farmakološkim alatima, ekološke kataklizme, ekonomske nestabilnosti, kao i protiv opasnih oblika neplaćenog/nedovoljno plaćenog rada. Rodna nejednakost još uvijek je karakteristika polja unutar kojih naše tehnologije nastaju, bivaju izgrađene i ozakonjene, a radnice u elektronici (navedimo samo jednu industriju) izvode neke od najgore plaćenih, monotonih i iscrpljujućih poslova. Takva nepravda zahtijeva strukturalnu, mašinsku i ideološku korekciju.

Ksenofeminizam jest racionalizam. Tvrditi da je razum ili racionalnost ‘po prirodi’ patrijarhalan čin, znači priznati poraz. Istina je da kanonskom ‘historijom misli’ dominiraju muškarci, i da su muške ruke te koje guše postojeće institucije nauke i tehnologije. Ali upravo zbog toga feminizam mora biti racionalizam – zbog ovog bijednog disbalansa, a ne njemu usprkos. Ne postoji ‘ženska’ racionalnost, kao ni ‘muška’. Nauka nije izraz nego suspenzija roda. Ako njom danas dominira muški ego, onda je u suprotnosti sa samom sobom – ova kontradiktornost može biti iskorištena. Sam racionalizam mora biti feminizam. XF označava tačku u kojoj se ove tvrdnje ispresijecaju u obostranu ovisnost. Razum imenuje pogonom feminističke emancipacije i proglašava svačije pravo da govori kao niko određen.

Eksces skromnosti u feminističkim agendama posljednih decenija nije proporcionalan monstruoznoj kompleksnosti naše stvarnosti – stvarnosti iscrtane optičkim kablovima, radijskim i mikro talasima, naftom i plinskim cjevovodima, zračnim i brodskim rutama i nepopuštajućom, simultanom izvedbom milijuna komunikacijskih protokola svake milisekunde. Sistematsko razmišljanje i strukturalna analiza većinski su pale po strani, u korist divljenja vrijedne, ali nedovoljne borbe, ograničene fiksiranom lokalnošću i fragmentiranim pobunama. Dok je kapitalizam shvaćen kao kompleksni totalitet koji se konstantno širi, mnogi potencijalno emancipatorni antikapitalistički projekti ostaju duboko u strahu od tranzicije u univerzalno, odupirući se široj slici spekulativne politike, osuđujući je kao isključivo represivni vektor. Takav lažni garant univerzalije tretira kao apsolutne, generira iscrpljujuću nepovezanost između stvari koje želimo svrgnuti i stratetegija kojima se služimo da bismo to i izveli.

Globalna kompleksnost otvara nam hitne kognitivne i etičke zahtjeve. To su prometejske odgovornosti koje ne mogu proći neadresirano. Većina feminizma 21. stoljeća – od ostataka identitetske politike postmoderne do velikog dijela savremenog ekofeminizma – bori se s adekvatnim adresiranjem izazova, sposobnim za proizvodnju supstancijalne i dugotrajne promjene. Ksenofeminizam se nastoji suočiti s ovim obavezama kao kolektivni agent, sposoban za tranziciju među višestrukim nivoima političke, materijalne i konceptualne organizacije.

Beskompromisno smo sintetični, nezadovoljni samom analizom. XF zagovara konstruktivnu oscilaciju između deskripcije i preskripcije, kako bi rekurzivni potencijal savremenih tehnologija za rod, seksualnost i razlike u moći bio mobiliziran. S obzirom da postoji čitav spektar rodnih izazova specifično vezanih za život u digitalnom dobu – od seksualnog uznemiravanja putem društvenih mreža, doxxinga (javnog prozivanja), privatnosti i zaštite online slika – situacija zahtijeva feminizam uhodan s računarstvom. Danas je imperativ razviti ideološku strukturu koja podržava i olakšava feminističke intervencije unutar konektivnih, mrežnih elemenata savremenog svijeta. Ksenofeminizam je više od digitalne samoobrane i slobode od patrijarhalnih mreža. Želimo kultivirati ispoljavanje pozitivne slobode – slobode-za prije nego proste slobode-od – i pozivamo feminizam da se opremi vještinama regrupiranja postojećih tehnologija i osmišljavanja novih kognitivnih i materijalnih alata u službi zajedničkih ciljeva.

Radikalne prilike priuštene razvijajućim (i alijenirajućim) oblicima tehnološke medijacije više ne bi trebale biti korištene ekskluzivno za interese kapitala koji, po dizajnu, koristi samo nekolicini. Postoje alati u neprekidnom razvoju koje treba prisvojiti, i premda niko ne može polagati pravo na njihovu obuhvatnu dostupnost, digitalni alati nisu nikad bili pristupačniji ili podložniji aproprijaciji nego što su danas. Ovo nije zanemarivanje činjenice da je veliki broj siromašnih svijeta nepovoljno pogođen širećom tehnološkom industrijom (od tvorničkih radnika koji rade u gnjusnim uslovima, do sela u Gani koja su postala repozitorij za elektronički otpad globalnih sila), nego eksplicitno priznavanje ovih uslova kao mete za eliminaciju. Baš kao što je izum berze također bio i izum njenog kraha, Ksenofeminizam zna da tehnološka inovacija isto tako s responzivnošću mora očekivati svoje sistemsko stanje.

XF odbija iluziju i melankoliju kao političke inhibitore. Iluzija, kao što je slijepa pretpostavka da slabi mogu pobijediti jake bez strateške koordinacije, vodi ka neispunjenim obećanjima i neusmjerenim probojima. Ovo je politika koja, u htijenju toliko toga, završava izgradnjom tako malo. Bez rada velikih razmjera i kolektivne društvene organizacije, proglašavanje nečije želje za globalnom promjenom je ništa više od samozavaravanja. S druge strane, melanholija – tako endemična za ljevicu – uči nas da je emancipacija izumrla vrsta koju treba oplakivati i da su oznake negacije najbolje čemu se možemo nadati. U najgorem, takav stav ne proizvodi ništa osim političke klonulosti, dok u najboljem instalira atmosferu prožimajućeg očaja koji prečesto degenerira u fakcionalizam i sitničavo moraliziranje. Boljka melankolije samo doprinosi političkoj inerciji i pod krinkom realizma – ništi svu nadu za drugačije kalibriranje svijeta. To su boljke protiv kojih XF cijepi.

Politiku koja pod krinkom potkopavanja tokova globalne apstrakcije vrednuje isključivo lokalno, smatramo nedovoljnom. Dezavuiranje kapitalističke mašinerije ili odvajanje od nje, neće učiniti da ona i nestane. Isto tako, sugeriranje povlačenja sigurnosnih kočnica, pozivanje na usporavanje i smanjivanje razmjera, mogućnost je dostupna samo maloj nekolicini – nasilna partikularnost ekskluziviteta – u konačnici je katastrofa po mnoge. Odbijati – razmišljati iznad mikrozajednice, poticati veze među fragmentiranim pobunama, razmatrati kako emancipatorne taktike mogu biti uvećane za univerzalnu implementaciju, znači ostati zadovoljan s privremenim i obrambenim gestama. XF je afirmativno stvorenje u napadu koje oštro inzistira na mogućnostima društvene promjene velikih dimenzija za našu cijelu otuđenu porodicu.

Divljenja vrijedno proširene pragove ‘tolerancije’, prečesto nam se poručuje da utjehu potražimo u neslobodi, prilažući tvrdnju o tome kako smo ‘tako rođeni’, kao da nam se nudi izgovor blagoslovljen prirodom. Sve dok heteronormativni centar nastavlja svoju kolotečinu. XF izaziva ovu centrifugalnu referencu, potpuno svjestan toga da su spol i rod primjeri uporišta između norme i činjenice, između slobode i prisile. Nakositi ovo uporište u smjeru prirode je, u najboljem slučaju, defanzivan ustupak, povlačenje iz onoga što queer i trans politike čini nečim višim od prostog lobija: a to je potvrđivanje slobode protiv poretka koji se čini nepromjenjivim. Kao svaki mit datosti, stabilni temelj je mitologiziran u zamjenu za pravi svijet kaosa, nasilja i sumnje. ‘Datost’ je kao nedvojbenost prebačena u privatnu sferu, dok se s frontova javnih posljedica povlači. Kad je mogućnost tranzicije postala stvarna i znana, grobnica pod svetištem Prirode je nacikla i nove historije – nakostriješene budućnostima – pobjegle su iz starog poretka ‘spola’. Disciplinarna mreža roda je nemalim dijelom pokušaj da se zalijepi polomljeni temelj, te da se životi koji su iz njega pobjegli pripitome. Došlo je vrijeme da se svetište u potpunosti sruši i da mu se više ne klanja u ubogim isprikama za ono malo autonomije koliko je osvojeno.

Ako je ‘cyberspace’ nekad nudio obećanje bijega van sužavanja kategorija esencijalističkih identiteta, klima savremenih društvenih mreža snažno je zaljuljala u suprotnom pravcu, te je postala teatar u kojem iscrpljenosti za identitetom bivaju izvođene. S ovim kustoskim praksama dolaze puritanistički rituali moralnog održavanja, i te pozornice su prečesto preplavljene dezavuiranim zadovoljstvima optuživanja, sramljenja i denuncijacije. Vrijedne platforme za povezivanje, organizaciju i dijeljenje vještina, na putu ka produktivnoj raspravi, postaju začepljene preprekama postavljenim na način kao da one jesu sama rasprava. Ova puritanistička politika srama – koja potlačenost fetišizira kao da se radi o blagoslovu, te u moralističkoj mahnitosti muti vodu – ostavlja nas hladnima. Ne želimo ni čiste ruke ni prelijepe duše, ni vrlinu ni strah. Želimo superiorne oblike korupcije.

Ono što navedeno pokazuje jest da zadatak inžinjeringa platformi za društvenu emancipaciju i organizaciju ne može ignorirati kulturalne i semiotičke mutacije koje ove platforme sebi dozvoljavaju. Ono što zahtijeva preustrojstvo su memetički paraziti koji pobuđuju i koordiniraju ponašanje strano domaćinovoj slici o sebi; u nemogućnosti za ovim, memovi poput anonimnosti, etike, društvene pravde i ‘provjeravanja privilegiranosti’ gaje društvene dinamizme suprotstavljene često-hvaljenim namjerama iz kojih su započeti. Zadatak kolektivnog samo-ovlađivanja zahtijeva hipersticijsku manipulaciju lutkarskim koncima želje i postavljanje semiotičkih operatera duž terena visoko umreženih kulturalnih sistema. Volja će uvijek biti iskvarena memovima kojima prometuje, ali ništa nas ne spriječava da ovu činjenicu instrumentaliziramo i da je kalibriramo prema vizuri ciljeva koje se želi.

Ksenofeminizam je ukidač roda. Rodni abolicionizam nije kod za uništenje onoga što se trenutno smatra ‘rodnim’ karakteristikama ljudske populacije. Pod patrijarhatom, takav projekt može donijeti samo katastrofu – pojam ‘rodnog’ neproporcionalno se veže za žensko. Ali čak i kad bi omjer bio ispravljen, nas ne zanima redukcija seksuacijske raznolikosti svijeta. Neka stotinu spolova cvjeta! ‘Rodni abolicionizam’ je skraćenica za ambiciju konstruiranja društva u kojem obilježja trenutno okupljena pod rubrikom roda više ne snabdjevaju mrežu za asimetrično operiranje moći. ‘Rasni abolicionizam’ proširuje se u sličnu formulu – da borba mora biti nastavljena sve dok trenutne rasijalizirane karakteristike više ne budu osnova za diskriminaciju ni koliko boja očiju. U konačnici, svaki emancipatorni abolicionizam mora težiti ka horizontu klasnog abolicionizma, jer u kapitalizmu represiju susrećemo u njenom transparentnom, denaturaliziranom obliku: ne eksploatira te se ili tiranizira jer si radnik ili siromah; radnik si ili siromah jer si eksploatiran.

Ksenofeminizam shvaća da održivost emancipatornih abolicionističkih projekata – ukidanja klase, roda i rase, ovisi o dubokoj preradi univerzalnog. Univerzalno mora biti uzeto kao opće, to jest – intersekcionalno. Intersekcionalnost nije komadanje kolektiva u statična parčad međusobno upućenih identiteta, nego politička orijentacija koja reže kroz svako partikularno, odbijajući grube stereotipe tijela. Ovo nije univerzalno koje može biti nametnuto odozgo, nego izgrađeno s dna ka vrhu – ili bolje – lateralno, otvarajući nove linije prelaza preko nejednakog pejzaža. Ova ne-apsolutna, opća univerzalnost mora štititi od laganog stapanja s nadutim, neoznačenim partikularnostima – naime, eurocentričnim univerzalizmom – gdje je muškarac pogrešno uzet za ono bespolno, bijelo za bezrasno, cis za realno i tako dalje. Dok je takvo univerzalno odsutno, ukidanje klase ostat će buržujska fantazija, ukidanje rase prešutna bjelačka supremacija, a ukidanje roda tanko prekrivena mizoginija, čak – naročito – kad ga izvode sami zakleti feministi. (Dokaz ovoga je apsurdan i nesmotren spektakl toliko samoprozvanih ‘ukidača roda’ koji se bore protiv trans žena). 0x10 Od postmodernih smo naučili spaljivanje fasada lažnog univerzalnog i otklanjanje sličnih konfuzija, od modernih smo naučili filtriranje novih univerzalija iz pepela lažnog. Ksenofeminizam teži konstrukciji koalicione politike, politike neinficirane čistotom. Rukovanje univerzalnim zahtijeva promišljenu kvalifikaciju i precizno razmišljanje o sebi, kako bi ono postalo alat spreman na upotrebu za mnogostruka politička tijela i nešto što se može aproprirati protiv brojnih tlačenja povezanih s rodom i seksualnosti. Univerzalno nije nacrt, i umjesto da unaprijed diktiramo njegovu upotrebu, XF predlažemo kao platformu. Sam proces konstrukcije je stoga shvaćen kao negentropičan, ponovljiv i kontinuirano podesan. Ksenofeminizam namjerava biti promjenjiva arhitektura koja, kao software otvorenog koda, ostaje dostupna za neprekidnu modifikaciju i pospješivanje, slijedeći navigacione impulse militantnog etičkog rezonovanja. Otvorenost, međutim, ne podrazumijeva neusmjerenost. Najistrajniji sistemi svijeta svoju stabilnost duguju načinima treniranja pojavljivanja poretka iz prividne spontanosti kao ‘nevidljive ruke’; ili korištenja inercije ulaganja i sedimentacije. Ne bismo trebali oklijevati učiti od naših protivnika ili iz uspjeha i grešaka historije. S ovim na umu, XF traži načine sijanja poretka koji je pravedan i pravičan, ubrizgavajući ga u geometriju sloboda koje ove platforme pružaju.

Naš prostor oblikovan je tehnonaukom, u kojoj ništa nije toliko sveto da ne može biti preustrojeno i transformirano da bi se povećao naš procjep slobode, šireći ga na rod i čovjeka. Reći da ništa nije sveto, da ništa nije transcendentno ili zaštićeno od volje za znanjem, popravljanjem i hakiranjem, znači reći da ništa nije natprirodno. ‘Priroda’ – shvaćena ovdje kao neograničena arena nauke – je sve što postoji. I tako, rušeći melanholiju i iluziju; neambiciozno i neskalabilno; libidinizirani puritanizam pojedinih online kultura, i Prirodu kao neobradivu datost, držimo da nas naš normativni anti-naturalizam gura ka ustrajnom ontološkom naturalizmu. Tvrdimo da ne postoji ništa što ne može biti proučavano znanstveno i manipulirano tehnološki.

Ovo ne znači da je razlika između ontološkog i normativnog, između činjenice i vrijednosti, prosto gotova stvar. Vektori normativnog anti-naturalizma i ontološki naturalizam prostiru se po mnogo ambivalentnih bojnih polja. Projekt raspetljavanja onoga što bi trebalo biti od onoga što jeste, rastavljanja slobode od činjenice, volje od znanja, uistinu je beskrajan zadatak. Mnogo je praznina u kojima nas želja suočava s brutalnošću činjenice, u kojima je ljepota neodvojiva od istine. Poezija, seks, tehnologija i bol užareni su tenzijom koju smo označili. No, odustane li se od zadatka revizije, uzde se otpuste i tenzija olabavi, ove niti se odmah zamračuju.

Potencijal rane, na tekstu bazirane internetske kulture za kontriranje represivnim rodnim režimima, generiranje solidarnosti među marginaliziranim grupama i stvaranje novih prostora za eksperimentiranje, a koji je upalio cyberfeminizam devedesetih, u 21. stoljeću je očito oslabio. Prevlast vizualnog u današnjim online sučeljima restaurirala je poznate moduse identitetskog stražarenja, odnose moći i rodne norme u samopredstavljanju. No, ovo ne znači da su cyberfeministički senzibiliteti stvar prošlosti. Razvrstavanje subverzivnih mogućnosti od onih ugnjetavačkih, latentnih na današnjem webu, zahtijeva feminizam osjetljiv na podmukli povratak starim strukturama moći, ali dovoljno vješt da zna iskoristiti potencijal. Digitalne tehnologije nisu odvojive od materijalnih stvarnosti koje ih potpisuju, one su povezane tako da jedne mogu biti korištene za usmjeravanje drugih spram drugačijih ciljeva. Prije nego da zagovara primat virtualnog nad materijalnim, ili materijalnog nad virtualnim, ksenofeminizam razumijeva tačke moći i bespomoćnosti i jednog i drugog u svrhu pretvaranja ovog znanja u učinkovite intervencije u stvarnost oblikovanu od oboje.

Intervencija u očitije materijalne hegemonije jednako je krucijalna koliko i intervencija u one digitalne i kulturalne. Izmjene sagrađenog okoliša kriju neke od najznačajnijih mogućnosti rekonfiguriranja horizonata za žene i queerove. Kao utjelovljenje ideoloških konstelacija, produkcija prostora i odluke koje donosimo za njegovu organizaciju, u konačnici su artikulacije o ‘nama’ samima i recipročno tome, načina na koje to ‘mi’ može biti artikulirano. S potencijalom za poništavanje, ograničavanje ili otvaranje budućih društvenih uslova, ksenofeministi se moraju prilagoditi jeziku arhitekture kao vokabularu za kolektivnu koreografiju – za koordinirano pisanje prostora.

S ulice do doma, kućni prostor također ne smije izbjeći naše krake. Tako duboko ukorijenjen, kućni prostor smatran je nemogućim za rasklapanje, dok je dom kao norma pomiješan s domom kao činjenicom – kao svakodnevnom datosti. Zatupljujući pojam ‘realizma domaćinstva’ nema dom na našem horizontu. Usmjerimo se ka proširenim domovima dijeljenih laboratorija, zajedničkih medija i tehničkih postrojenja. Kao integralna komponenta bilo kojeg procesa feminističke budućnosti, dom je zreo za prostornu transformaciju. Ali ovo se ne može zaustaviti na vrtnoj kapiji. Jasno vidimo da je ponovno osmišljavanje porodične strukture i kućnog života moguće jedino po cijenu bilo povlačenja iz ekonomske sfere – način komune – bilo snošenja njegovog mnogostrukog tereta – način samohranog roditelja. Ako želimo razbiti inerciju koja je očuvala samrtnu figuru nuklearne porodične jedinice na okupu, koja je tvrdoglavo radila na izolaciji žena iz javne sfere i muškaraca iz života svoje djece, i kažnjavala one koji od nje zastrane, moramo oboriti materijalnu infrastrukturu i slomiti ekonomski ciklus koji je drži zakočenu u mjestu. Zadatak pred nama je dvostruk i naša vizija je nužno stereoskopična: moramo ustrojiti ekonomiju koja oslobađa reproduktivni rad i porodični život, gradeći modele porodičnosti slobodne od umrtvljujuće tlake najamnog rada.

Od doma do tijela, nužna je artikulacija proaktivne politike za biotehničku i hormonsku intervenciju. Hormoni se hakiraju u rodne sisteme i posjeduju politički opseg koji je širi od estetske kalibracije individualnih tijela. Mišljena strukturalno, distribucija hormona – tj. koga ili šta ova distribucija prioritizira ili patologizira – od primarnog je značaja. Razvoj interneta i hidra farmaceutskog crnog tržišta koju je oslobodio – zajedno s javno dostupnim arhivom endokrinoloških uputstava – bio je instrumentalan za izvrtanje kontrole hormonalne ekonomije od ‘stražarskih’ institucija čija je namjera ublažavanje prijetnje etabliranoj distribuciji seksualnog. Vladavinu birokrata zamijeniti vladavinom tržišta, međutim, nije nikakva pobjeda. Ove plime moraju postati više. Pitamo se je li idiom ‘hakiranja roda’ rastezljiv za dugotrajniju strategiju, strategiju za mozak (wetware), kojom bi se učinilo ono što je hakerska kultura već uradila za software – izgradnju čitavog univerzuma iz otvorenih open source platformi – što je nešto najbliže praktičnom komunizmu što su mnogi od nas ikad imali priliku vidjeti. Možemo li održati nesazrela obećanja farmaceutskog 3D printanja (reactionware), masovnih telemedicinskih klinika za abortus, rodnog hacktivizma i DIY-HRT (habitat reversal trainings) foruma, i tako dalje, za sastavljanje plaforme za besplatan i open source lijek, bez odvažnog ugrožavanja života? XF pozdravlja kreiranje takvih institucionalnih (infra)struktura.

Od globalnog ka lokalnom, od clouda ka našim tijelima, ksenofeminizam priseže na odgovornost konstruiranja novih institucija tehnomaterijalističkih hegemoničnih proporcija. Kao inžinjeri koji moraju osmisliti i cjelovitu strukturu i molekularne dijelove od kojih je ona konstruirana, XF naglašava važnost mezopolitičke sfere protiv limitirane učinkovitosti lokalnih gesti, stvaranja autonomnih zona i prostog horizontalizma, baš kao što je protiv transcendentnih nametanja vrijednosti i normi odozgo. Mezopolitička arena univerzalističkih ambicija ksenofeminizma poima se kao mobilna i zamršena mreža prelaza ovih polariteta. Kao pragmatisti, mi pozivamo kontaminaciju kao mutacijskog pokretača među granicama.

XF tvrdi da adaptacija našeg ponašanja za epohu prometejske kompleksnosti znači rad koji zahtjeva strpljenje, ali bijesno strpljenje, suprotstavljeno ‘čekanju’. Kalibriranje političke hegemonije ili pobunjeničkog mempleksa, ne samo da implicira stvaranje materijalne infrastrukture, kako bi se vrijednosti koje artikulira učinile eksplicitnima, nego postavlja zahtjeve od nas kao subjekata. Kako da postanemo domaćini ovog novog svijeta? Kako da izgradimo boljeg semiotičkog parazita – onog koji pobuđuje želje koje mi hoćemo željeti, koji orkestrira ne samoždernu orgiju nezadovoljstva ili bijesa, nego emancipatorne i egalitarne zajednice okrijepljene novim oblicima nesebične solidarnosti i kolektivne samovladavine?

Je li ksenofeminizam program? Ne ako to znači bilo šta sirovo kao recept ili jednokratni alat kojim riješavamo određeni problem. Razmišljamo radije kao projektant ili lisper koji iznalazi konstrukciju novog jezika, u koji je problem o kojem je riječ već unesen, tako da se njegova rješenja, kao i rješenja za bilo koji broj povezanih problema, mogu razvijati s lakoćom. Ksenofeminizam je platforma, početna ambicija za konstrukcijom novog jezika za seksualnu politiku – jezika koji uzima svoje vlastite metode kao materijale koji trebaju biti preuređeni, i koji se inkrementalno sam pokreće u postojanje. Razumijemo da su problemi s kojima se suočavamo sistemski i da se isprepliću, i da bilo kakva šansa globalnog uspjeha ovisi o inficiranju mnoštva vještina i konteksta logikom ksenofeminizma. Naša transformacija je cureće, usmjereno obuhvaćanje, prije nego li brzi prevrat; to je transformacija deliberativne konstrukcije koja nastoji potopiti bjelačku suprematističku kapitalističku patrijarhiju u more procedura koje mu smekšavaju ljusku i demontiraju obranu, kako bi se novi svijet gradio od otpadaka.

Ksenofeminizam indeksira želju za konstruiranjem strane budućnosti s trijumfalnim X na pokretnoj mapi. Ovo X ne označava destinaciju. Ono je unos topološkog glavnog okvira za postanak nove logike. Afirmacijom budućnosti slobodne od ponavljanja sadašnjosti, mi marširamo ka kapacitetima koji se upotpunjuju, ka prostorima slobode s bogatijom geometrijom nego su to redovi, montažna traka i feed. Nama trebaju nove priuštivosti percepcije i akcije neograničene naturaliziranim identitetima. U ime feminizma, ‘Priroda’ više neće biti utočište za nepravdu ili osnova za bilo kakvo političko opravdanje!

Ako je priroda nepravedna, prirodu mijenjamo!